Razgovarali u Philadelphiji 12. veljače 2016.
U prosincu 2015. godine objavljeno je da će Denise Scott Brown i Robertu Venturiju biti dodijeljena Zlatna medalja Američkog instituta arhitekata, najviša počast kojom arhitektonska struka u sad-u nagrađuje svoje članove. Taj trenutak univerzalno se shvaćao kao simbolično ispravljanje dugogodišnje nepravde, koja datira iz 1991. godine, kada je Denise Scott Brown previđena prilikom dodjele Pritzkerove nagrade koja je dodijeljena samo njezinu partneru Venturiju. Unatoč činjenici da je kritički doprinijela najpoznatijim projektima partnerstva i da je u velikoj mjeri njezinom inicijativom došlo do istraživačkog obrata u arhitekturi kroz knjige kao što je Learning from Las Vegas (Učeći od Las Vegasa), žiri joj je uskratio nagradu, što je objašnjeno pravilom da kandidati mogu biti samo pojedinci, ne i partnerstva (desetljeće kasnije pravilo je prekršeno zbog dodjele nagrade Herzogu & de Meuronu, nakon čije je zajedničke Pritzkerove nagrade potom uslijedila ona Kazuyo Sejimi i Ryueju Nishizawi). Ignoriranje je bilo tim problematičnije jer je eklatantno potvrdilo prethodne zapise same Denise Scott Brown o rodnoj pristranosti u arhitekturi. U međuvremenu, stakleni strop je probijen kada je Pritzkera 2004. godine dobila Zaha Hadid, no Denise Scott Brown je ostala kontroverznim slučajem koji je privukao veliki publicitet i postao simbolom borbe žena iz struke za priznavanje. Zlatna medalja aia-je stoga simbolizira prekretnicu u toj borbi.
Denise Scott Brown dočekala nas je svježeg studenog jutra u veljači u kući u sjeverozapadnoj Philadelphiji u kojoj ona i Robert Venturi žive posljednjih četrdeset godina. Velika secesijska vila prštala je životom, figurativno i doslovno. Njezina unutrašnjost, prekrivena šarenim cvijećem iscrtanim pomoću šablone i ispunjena eklektičnom zbirkom predmeta, vrvjela je ljudima, uključujući i nekoliko suradnika i asistenata Scott Brownove. Blagovaonica je bila pretvorena u radni prostor: knjige, papiri i oprema zauzeli su veliki stol, a mi smo se okupili ispred ekrana računala kako bismo pogledali nedavno digitalizirane fotografije iz osobne zbirke Denise Scott Brown, koje bi trebale biti objavljene u predstojećoj knjizi. Razgovor je počeo pregledavanjem niza fotografija odabranih posebno za nas: fotografija koje su Denise Scott Brown i njezin prvi suprug Robert Scott Brown snimili dok su 1955. s ruksacima putovali po Jugoslaviji. Intenzivne i vješte, duboko zasićenih boja, uhvatile su trenutak tranzicije ruralne zemlje u moderno industrijsko društvo. Scene u rasponu od idiličnih krajolika Makedonije i Jadranske obale do gradilišta današnje Ulice grada Vukovara u Zagrebu činile su se istovremeno stranima i neodređeno poznatima, usmjeravajući razgovor u neočekivanom, nepripremljenom smjeru.
ORIS — Dočekali ste nas pokazujući nam impresivne fotografije iz poslijeratne Jugoslavije. Kada ste otišli na to putovanje i kako ste se odlučili za Jugoslaviju?
Denise Scott Brown — Otišla sam u Englesku završiti studij, a moj prvi suprug, Robert Scott Brown, koji je sa mnom studirao, pridružio mi se nakon što je završio svoj u Južnoj Africi. Nakon što sam diplomirala na aa (Architectural Association School of Architecture, London), vjenčali smo se u Engleskoj i krenuli na medeni mjesec, autostopirajući po Jugoslaviji. Bila sam u Španjolskoj, a zajedno smo putovali po Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj te Izraelu, ali smo Jugoslaviju izabrali iz više razloga, od kojih je jedan bilo tamošnje Le Corbusierovo putovanje 1911. godine, a drugi naše južnoafričko podrijetlo. Imali smo rječnik za turiste na srpskom, češkom i nekoliko drugih jezika i naučili smo neke riječi. Budući da je Robert prilično dobro govorio njemački, ponekad smo ga mogli koristiti. Prolazeći kroz sela upoznali bismo lokalne obitelji i ponekad ih upitali možemo li kod njih prespavati. Obično su živjeli u vrlo skromnim uvjetima, ali bi odmah preselili svoju obitelj nekamo na pod i smjestili nas u svoj krevet.